3.10.14

BK Radnik 2.0

Ne, nije greška i da, dobro ste pročitali. Pošlo mi je za rukom ponovno ne biti nezaposlen! Pridružio sam se svima koji su odlučili pobjeći iz naše kvazi države i potražiti sreću izvan granica Lijepe Ničije. Ta me potraga odvela u uvijek popularnu Njemačku gdje trenutno radim kao zavarivač. Ako vas zanimaju neki detalji pitajte u komentarima.

"Magija" vezana uz rastaljeni metal za mene je povremeno vrlo frustrirajuća, a opet nevjerojatno privlačna. Svaki metal ima svoja pravila, a ja sam ih tek počeo učiti, tako da bi ih jednog dana mogao prekršiti. Mislim da nikad nisam pisao o tome na blogu, ali jako mi se sviđa vještina zavarivanja i manipulacije metalom. Pogotovo ona vezana za zavarivanje biciklističkih rama. Ali to ipak ne znači da ću se u budućnosti okušati u takvom zavarivanju. Zasad ću samo biti fasciniran. I sretan što barem dio vremena na poslu, za promjenu, radim ono što volim raditi.


To je razlog zbog kojeg se na blog u posljednjih mjesec dana počela nakupljati prašina, paučina, opušci, rabljeni kondomi, reklamni letci, Romi... Nije da zbog posla nemam vremena za blogiranje. Tehnički, imam sasvim dovoljno slobodnog vremena, ali igrom slučaja nemam pristup internetu ni računalu. A tako ni blogu.

Bio je to prilično čudan osjećaj biti u web celibatu. Nije da mi je teško padao, već je bilo vrlo neobično biti odvojen od svega onoga što me zaokuplja već godinama i što pratim svaki dan. Naime, nigdje nisam mogao pročitati nešto o biciklima, nije bilo slika bicikala, nije bilo prijenosa biciklističkih utrka; čak nije bilo nikoga s kim bi mogao popričati o biciklima. Na mjestima gdje sam bio smješten i gdje sam radio, nisam čak mogao ni vidjeti bicikl!

Nakon nekoliko tjedana primjetio sam kako prođe nekoliko dana a da pri tom ni ne pomislim na bicikle! To mi se uopće nije sviđalo. A prošlo je samo mjesec dana od posljednjeg kontakta sa biciklističkim svijetom. Pitao sam se što bi se dogodilo kada bi ta apstinencija potrajala dulje. Da li bih potpuno zaboravio na bicikle? Da li bi ikad više vozio bicikl? Da li bi mi je uopće bilo stalo?

Tada mi je bilo jasno da je biciklist u meni u vrlo lošem stanju. Bio je prljav, neobrijan, poderane biciklističke odjeće, neuhranjen, dehidriran i slab; smrdio je kao da mu se pupak odvezao; uložak na tajicama bio mu je natopljen proljevom; kada bi skinuo kacigu dobar dio kose ostao bi na njoj; nije imao snage za stajati a kamoli za voziti bicikl.

Jednog dana uhvatio sam se kako na putu prema poslu gledam kroz prozor kombija, promatrajući brdovite predjele obrasle šumom pitajući se postoji li neka staza među tim stablima i kako bi se bilo provozati po njoj. Ima li hrpu korjenja i kamenja, blata, i jesu li usponi kratki i strmi ili dugi i... strmi?


To mi je izmamilo osmjeh na lice. Onaj šugavi i usrani biciklist, unatoč svemu, bio je živ! I on se smiješio, iako mu je nedostajalo više od pola zubi. Bilo je nade.

Kad sam došao kući trebalo je nadoknaditi puno toga, jer puno toga sam propustio. Hill je na zajedničko oduševljenje cijelog brdsko biciklističkog svijeta pobijedio još jednom ove sezone, Gee je ponovo svjetski prvak (što nikoga nije briga), Eurobike je prošao relativno bezbolno, Interbike je prošao prilično neprimjetno, Akrigg je uživao na plaži, a u međuvremenu nitko nije napravio video vrijedan pažnje u kojem netko vozi hardtail.

Zato mi je neobično drago što sam propustio Prvu Kritičnu Masu u Vinkovcima. Po uzoru na razna Critical Mass događanja u svijetu, neki genijalci pomislili su kako bi to bila dobra ideja u Vinkovcima.

Da, u Vinkovcima, navodno najstarijem gradu u Europi; u ultra-ravnoj prčiji sa oko 35000 stanovnika od kojih je većina nezaposlena i nadrkana; grad iz kojeg je, prema neslužbenim podacima, samo ove godine pobjeglo oko tisuću relativno mladih ljudi jer je bilo nemoguće pronaći posao; gdje je najpopularniji sport nogomet i gdje je popularni gradski nogometni klub Cibalija neodlučan želi li biti u prvoj ili drugoj nogometnoj ligi (nije da u Hrvatskoj ima neke razlike); u gradu koji je najpoznatiji po Vinkovačkim jesenima, manifestaciji koja se godinama drži nepromijenjenog monotonog recepta pod izlikom tradicije i koja je posljednjih godina postala privatni party lokalnih političkih sirovina na koji pozivaju svoje istostranačke drugare, a također koriste i priliku kako bi na pozornici naglasili koga su odbili pozvati (u ovom slučaju, predsjednika RH, koji je unazad mnogo godina bio sponzor njihovog derneka).

Malo digresiram, ali shvatili ste. Vinkovci nisu grad u kojem organizirate kritične mase i gdje tražite ono što odavno postoji u civiliziranim i uređenim državama. Kao prvo, to vam nitko neće dati dok ne pronađe način da pri tome nešto zaradi. Kao drugo, čak kad vam i da, rezultat neće biti ni približno onakav kako je prvotno zamišljen. Kao treće, nikad nećete okupiti dovoljno ljudi kako bi to mogli nazvati kritičnom masom.


Primjećujete razliku?

U Vinkovcima se nije skupilo 10000 ljudi. Nije se skupilo ni 1000. Skupilo se jedva oko 100 ljudi koji su time tražili veća prava biciklista, bolju infrastrukturu i slične stvari. Da je u pitanju stotinu ljudi čija je masa kritična - a vjerujem kako bi bilo vrlo lako pronaći i puno više od stotinu takvih - i koji žele skrenuti pažnju na svoj neuredan život, svoje loše navike u prehrani, probleme u pronalaženju odjeće u koje stanu i osoba suprotnog spola, siguran kako bi takvim "hepeningom "privukli daleko više pažnje. Ako ništa drugo, barem bi se slučajni prolaznici mogli dobro nasmijati

Nazvati stotinu ljudi kritičnom masom u Vinkovcima funkcioniralo bi kada bi ti ljudi npr. bili naoružani do zuba. Vjerujem kako bi i to bilo relativno lako organizirati. Ali nikoga nije briga za stotinjak ljudi koji se voze na svojim biciklima. Bez obzira koliko njihovi ciljevi bili hvale vrijedni i pozitivni. Uglavnom, da nije patetično, bilo bi tužno.

Što se tiče moje nezavidne situacije s biciklom, imam plan. A ako budem radio dovoljno dugo, imat ću i novac. Novac mi neće kupiti sreću, ali ako je jedna od izreka točna, može mi kupiti bicikl, a to je gotovo isto. Bicikl na koji sam bacio oko je čelični hardtail (a što drugo) i odaziva se na ime majmuna alkoholičara koji je palio jednu za drugom.


Ako se plan ne izjalovi, konačno ću imat bicikl. Problem koji će se tada pojaviti je taj što zbog posla neću imati vremena voziti taj bicikl. Ali taj most ću prijeći kad dođem do njega.

4 komentara:

  1. čestitke!
    ako trebaš kakav help oko zavarivanja- samo se javi!

    OdgovoriIzbriši
  2. Naravno da trebam. Cimnem te preko PB-a.

    OdgovoriIzbriši
  3. Neradnik postao radnik... Pa čestitamo!

    OdgovoriIzbriši
  4. Događala su se i manja čuda. Ali zahvaljujem na čestitkama, Herr Doktore.

    OdgovoriIzbriši